Nisam preterano sklona ni pisanju ni blogovanju, ali su prethodnih nekoliko meseci na mene ostavili jak utisak, pa imam želju da se bar na ovaj način odužim, po mom mišljenju, najlepšoj planini na svetu, koja nam je pružila pravo utočište u proteklim, teškim i nepredvidivim danima.

Bilo mi je neverovatno da se sve može okrenuti naopako za svega nekoliko dana i da ćemo se naći u situaciji da ceo vikend provedemo zatvoreni u stanu, bez mogćnosti da promolimo nos bilo gde dalje od terase. Celih 72 sata u stanu od 40 kvadrata sa trogodišnjom devojčicom i devetomesečnom bebom moglo je da se preživi samo jednom, a kako je stanje ukazivalo da će takvih karantina biti još više morala sam nešto da preduzmem. Bilo je jasno, beg iz grada. Odluka o destinaciji bila je relativno laka, Zlatibor, a ono što nije bilo lako je odabrati smeštaj na planini u kome ćemo provesti ostatak „korona“ dana. Na sajtu www.zlatibor.org je tako velika ponuda divnih apartmana, vikendica i kuća za odmor da je zaista bilo teško odabrati pravu. Sav taj smeštaj odiše pravom planinskom atmosferom, sve su novi i moderni apartmani, svaki ima divan pogled sa terase, pa nam je izbor zadao pravu muku. Posle par sati detaljnog promatranja odluka je pala na kuću sa dvorištem na obodu naselja Zlatibor. Rezervisali smo, spakovali se i krenuli na put, čvrsto rešeni da tu provedemo najmanje 20 narednih dana.

U to da će nam Zlatibor pružiti pravo utočište i ispuniti sva naša očekivanja nismo sumnjali nijednog trenutka, ali taj mir i spokoj koji sam osetila već prvog jutra kad sam se probudila na planini ne mogu objasniti ni danas. Bilo je dovoljno da me sunčevi zraci i cvrkut ptica probude i da odmah sva strepnja i strah budu daleko iza mene. Miris borovih iglica i drveće koje se njihalo na planinskom vetru dok sam na tremu kuće ispijala jutarnju kafu kao da su mi ulili sigurnost da će sve biti u redu. Dvorište kuće koju smo iznajmili bilo je dovoljno veliko da deca ceo dan provedu igrajući se i udišući čist planinski vazduh. Dane u kojima nije bilo policijskog časa provodili smo šetajući po okolnim livadama i proplancima. Pored potoka koji je krivudao ka selu Semegnjevu provodili smo sate bacajući kamenčiće u vodu, a oduševljenje dece kada bi tokom šetnje naišli na krdo konja bilo je neprocenjivo. Puštali smo zmajeve na vetru, organizovali porodične piknike na livadi iza kuće, brali cveće i tragali za ranim prolećnim pečurkama… ma kažem vam, neprocenjivo.

Obavezan karantin tokom vikenda i praznika koji su bili pod policijskim časom nismo ni osetili. Nismo mogli nigde iz dvorišta, ali nije ni bilo potrebe. Bilo je sunčano i toplo, deca bi ceo dan provodila igrajući se u dvorištu, a uveče bi rano zaspali iscprljeni od igre i ošamućeni od planinskog vazduha. Dok je suprug radio preko laptopa ja bih sedela na udobnoj bašetnskoj garnituri, igrala se sa decom, čitala knjigu ili jednostavno upijala svaki sunčev zrak i dašah vetra, zahvalna što u tako teškim danima imam privilegiju da ovako uživam. Priznajem, ponekad sam osećala malo griže savesti, jer znate, ceo svet se bori sa opasnim virusom, a ja provodim možda i najlepše trenutake sa porodicom do sada. Za sve to moram biti zahvalna divnom Zlatiboru.

Taman kada smo svi dobili malo planinske boje i obraščići dece se zarumeneli od svakodnevnog boravka na suncu i svežem vazduhu, dočekalo nas je veliko iznenađenje, sneg. Vreme na planini se tek tako promenilo, preko noći, pa nas je ujutru fascinirao prizor koji smo videli sa terase, Tornik pod snegom. Dvorište je potpuno bilo prekriveno snegom, a moja radoznala trogodišnja ćerka bila je najblaže rečeno oduševljenja. Sneško Belić, andjelčići u snegu i grudvanje bili su prava zanimacija, a iako se sneg kratko zadržao, bila sam prezadovoljna jer nam je Zlatibor pružio priliku da uživamo u svim njegovim čarima.

Nisu nam nedostajali ni supermarketi, ni restorani, ni ispijanje kafe po kafićima, čak ni drugi ljudi, Zlatibor nam je bio dovoljan. Zlatibor i sve njegove lepote. I zato, hvala ti „zlatna“ planino, vratićemo se po još divnih uspomena.